“Mnogo
je više ljudi koji vjeruju u čuda Bogorodice nego u postojanje nesvjesnog”
Sigmund Freud Sigmund Freud je prvenstveno gledao na svijet kao naučnik
i u njegovim djelima o toj temi se najčešće mogu naći komentari o religiji,
marksizmu i primitivnim društvima ( posebice onim što se u sociologiji naziva
horda). Djelio je sve nauke na dvije vrste psihologiju, čistu i primjenjenu
i prirodne nauke. Freud je smatrao da su nauka, religija i filozofija tri oblika
čovjekovog duhovne djelatnosti. Religija je za njega bila prijetnja za nauku
i jedini njen ozbiljan neprijatelj. Znači počinjemo sa religijom, koja je bila
prema Freudu ogromna snaga koja je vladala i vlada najačim osjećajima ljudi.
Religija vrši tri funkcije, prva je ta da zadovoljava čovjekovu žeđ za znanjem
kao i nauka ali potpuno suprotnim sredstvima i to je glavni razlog Freudovog
kritiziranja i osporavanja religije. Religija također ublažava ljudski strah
od opasnosti i daje im nadu u “bolje sutra” i to je njena druga funkcija koja
je mnogo ispred nauke jer daje iluzije dok nauka daje samo činjenice koje često
ljudima nisu ugodne. Treća funkcija religije je davanje zabrana i moralnih ograničenja,
i tu je religija sušta suprotnost nauci koja može samo predložiti i savjetovati
dok religija nalaže i zapovijeda. Religiozno naučavanje se sastoji od
toga da je svijet stvorilo biće slično čovjeku, ali superiornije od njega u
svakom pogledu, tako da dolazi do zaključka da je stvoritelj zapravo idealizovani
čovjek. Freud naglašava da je stvoritelj u većini slučajeva muškarac, a čak
i kada se pojavljivalo žensko božanstvo ono je bilo uklonjeno od strane muškog.
Freudu, pobožni čovjek zamišlja stvaranje svijeta kao sopstveno nastajanje,
jer bog u većini slučajeva simbolizira oca. Bez obzira na ovaj infantilini karakter
religioznog čovjeka, Freud tvrdi da je postojalo vrijeme bez religije, bez bogova.
Naziv za taj period je animizam, vjerovanje u demone ili sile prirode. U tom
vremenu oružje protiv tih sila čovjeku je bila magija prethodnik današnje nauke.
Freud tvrdi da u doba animizma nije bilo određenih etičkih normi, već da su
one bile samo rezultat određene situacije u kojoj se čovječanstvo nalazilo i
njegovih potreba. Zaostaci iz tog perioda kao što su duhovi su se duboko ukorijenili
u religiji i ono što je nekad u animizmu ( totemizmu ) bio tabu, u religiji
je postalo etički zakon. Dakl, za Freuda religija je bila pokušaj da se svijet
čula savlada pomoću svijeta želja i iluzija koji smo u sebi razvili iz bioloških
i psihičkih nužnosti. Religija je infantilni ( dječiji ) period čovječanstva,
i ona kako Freud tvrdi koči slobodno razmišljanje i uopšte napredak civilizacije
i čovječanstva. Freud je također dao svoj širok komentar na Marxovu teoriju,
o ekonomskim faktorima koji su presudni za razvoj društva. Freud je smatrao
da su se klasne razlike počele pojavljivati među plemenima i rasama. O nadmoći
nekog plemena odlučivali su i psihološki faktori kao što su agresivnost, stepen
organizacije horde ( plemena, rase ) ali i materijalno – ekonomski kao što su
kvalitet i nivo naoružanja. Nastavak te borbe Freud je vidio u uspostavljanju
robovlasničkog društva, gdje pobijeđeni postaju robovi, a pobjednici gospodari.
Za Freuda tehnička dostignuća imaju važnu ulogu, tako da je barut uništio viteštvo
i feudalno društvo, a kasnije modernizovanje vatrenog oružja da je dovleo do
raspada velikih evropskih monarhija, pri tome prvenstveno Freud misli na pad
Carske Rusije i Austro – Ugarske. Kao zaključak o ovoj temi možemo navesti da
je Freud cijelu civilizaciju gledao kroz psihološke faktore prema kojima se
razvijaju ekonomski, a pak prema kojima se razvija ljudsko društvo. Među tim
psihološkim faktorima najvažniju ulogu imaju nagon za samoodržanje, agresivnost,
seksualni nagon i Super – Ego koji održava tradiciju i ideale nastale iz prošlosti.
Kao dodatak možemo navesti i Freudovo mišljenje o umjetnosti koju on
smatra samo sublimacijom moćnih nagona i koja sama po sebi želi da bude iluzija.
