Kada bi htjeli uklopiti Freuda u neki pravac u sociologiji najviše bi odgovarao
instinktivizmu*, iako se njegova psihoanalitička teorija nepodudara u
cijelosti sa ostalim teorijama ovog pravca. U svojoj psihoanalitičkoj teoriji
Freud postavlja na jednu stranu izrazito snažan Eros ( život, seks ) a na drugu
nagon za uništavanjem. On se suprotstavlja svim klasičnim sociolozima jer tvrdi
da je seksualni nagon pokretač i da je mnogo značajniji nego što se tada mislilo.
Freud naglašava samospoznavanje, kao proces prilikom kojeg čovjek nesvjesno
pretvara u svjesno i taj proces se ne odvija samo u našoj psihi već se manifestuje
kroz čovjekovo ponašanje. Freud je prvi proširio područje istraživanja na ljudske
strasti i uklopio ih u svoju teoriju. Do svih svojih otkrića došao je sistematskim
promatranjem čovjeka i duševnih procesa u njemu. Za kraj možemo dodati samo
to da Freud nije bio klasični pripadnik instinktivističkog pravca jer je njegova
teorija odstupala od same teorije instinktivizma tako da ga sociolozi ( prvenstveno
Fromm ) svrstavaju u neoinstiktivizam. Da bih pojasnio navešću Frommovu definiciju
psihoanalize koja će možda najbolje dočarati razliku uzmeđu Freudove i ostalih
socioloških teorija. Fromm u svom djelu “Anatomija ljudske destruktivnosti”
psihoanalizu definiše na sljedeći način : “Psihoanaliza je teorija nesvjesnih
težnji, otpora, falsificiranja stvarnosti prema vlastitima subjektivnim potrebama
i očekivanjima karaktera, te konflikata između strasti i nagona samoočuvanja.”
* Pravac u sociologiji koji tvrdi da su sve društvene
aktivnosti utemeljene na osnovu nagona i da su oni pokretač društva.
