Nakon što smo objasnili dvije osnovne komponente ljudskog uma možemo se posvetiti
široj analizi čovjekove ličnosti. U ovom poglavlju se bavimo sastavnim djelovima
ljudskog organizma, zapravo onime što pokreće ljudski organizam. Organizam sam
posebi teži preživljavanju i reproduciranju, a ono što ga vodi prema ta dva
cilja su njegovi osnovni nagoni (koje je još Freud nazivao želje) glad, žeđ,
izbjegavanje bola i naravno seks. Preživljavanje i reproduciranje su bili primarni
ciljevi cjelokupne ljudske vrste, te iz toga možemo izvući da ti isti osnovni
nagoni praktički imaju isti uticaj na jedinku kao i na cijelu vrstu. Te osnovne
nagone Freud naziva ID (lat. id – ono), taj dio svijesti koji se puno ne razlikuje
od svijesti ili živčanog sistema bilo koje životinje prevodi potrebe organizma
u ono što bi mi nazvali instinkte ili nagone. Taj proces prelaza od potrebe
do nagona se naziva primarni proces.Taj nesvjesni dio našeg nervnog sistema
funkcioniše na principu trenutnog zadovoljenja naših potreba. Kao primjer možemo
uzeti par mjeseci staro dijete koje je gladno i plače, ali ono ne zna što plače
u pravom smislu, jer ono samo zna da hoće nešto i da to hoće sad. Freud je smatrao
da je novorođenče pravi primjer skoro čistog nagona jer ono skoro nema ni traga
onoga što Freud naziva svjesno. Prema Freudu Id ustvari predstavlja čistu animalnu
( biološku ) komponentu naše psihe.
Sada ćemo preći na daljnje obrazlaganje Id-a jer tako dolazimo do problema
koji se javlja iz sljedeće situacije. Moguće je da sama pomisao na hranu zadovolji
Id ali organizam ostaje lišen materije koja mu je neophodna tako da želja postane
intenzivnija sve dok ne okupira sva naša čula i postane jedina stvar o kojoj
mislimo. Freud to naziva probojem nagona u našu svijest. Srećom po čovjeka mali
dio naše psihe o kojem smo raspravljali, svjesno je informisan o svijetu oko
nas kroz čula. Oko ovog malog dijela poslije prve godine života stvara se ono
što Freud naziva svjesno to jest dio nesvjesnog prelazi u svjesno ili drukčije
rečeno Id (ono) prelazi u EGO (lat. ego-ja). Funkcija Ega je da traži one objekte
koje organizam (Id) zahtjeva. Ovaj proces u kojem organizam riješava probleme
proistekle iz potreba naziva se sekundarni proces. Ego za razliku od Id-a funkcioniše
na “principu stvarnosti” ili realnom svijetu mogućnosti zadovoljenja želja.
Suština ovog principa je da se za potrebe treba pobrinuti čim se nađe objekt
koji odgovara toj potrebi.Za Id jedina komunikacija sa realnim svijetom je Ego
koji predstavlja njegova čula i samo u toj mjeri je samostalan jer je u praksi
Ego zadužen za pronalaženje načina da se ispune zahtjevi organizma. Kada smo
objasnili na kojem principu organizam zadovoljava svoje potrebe, dolazimo do
pitanja zašto čovjek poštuje zakone, ili ako hoćete jednostavnije ograničenja
bilo koje vrste. Tu na scenu stupa ono što laici nazivaju savijest, a ustvari
to je treća komponenta SUPER-EGO (lat.superego–nad-ja). Super-Ego zastupa moralnost,
odgovornost i slična osjećanja koja nedostaju kod prethodne dvije komponente.
Freud povezuje njegov nastanak sa roditeljima, to jest roditeljskim odgojem
i ponašanjem spram djeteta. Super-Ego uzima roditeljske metode kazne i prijekora,
za što je zaslužan proces identifikacije. Znači tim procesom naš Super-Ego
nastaje poistovjećivanjem sa roditeljskom ulogom, uz značajnu ulogu postojećeg
roditeljskog Super-Ega. Za pravilan razvoj Super-Ega značajno je i pravodobno
odricanje Edipovog kompleksa. Kod većine ljudi svi ovi nabrojani procesi su
kompletirani do sedme godine ali kod nekih ( duševno poremećenih ) nikada. Super-Egu
kao najsvjesnijem i donekle najnezavisnijem dijelu Freudovog trodijelnog mozaika
psihe možemo dati osobine samoposmatranja, savijesti i funkciju ideala koju
on vrši preko EGO-IDEALA. Tako Super-Egu dodajemo novu komponentu uz postojeću
tvrdnju da predstavlja ono “više” u čovjeku, dodajemo mu težnju za usavršavanjem
koju motivira gore navedeni Ego-Ideal. Super-Ego komunicira, iako bi možda primjerenije
bilo reći kontroliše, sa Egom preko osjećaja poput ponosa, sramote i krivice.
Sada se možemo dotaknuti onoga što je za sociologiju nabitnije u vezi sa Super-Egom.
Već smo rekli da Super-Ego nasljeđuje dio roditeljskog Super-Ega, znači samim
tim postaje nosilac tradicije svih trajnih vrednota koje se prenose generacijski.
Uloga Super-Ega u ideologiji čovjeka ili čovječanstva se nepravedno zanemaruje.
Zanemaruje se iz tog razloga jer se tvrdi da je ideologija samo rezultat i nadogradnja
trenutnih ekonomskih prilika. To je tačno, ali Freud je dodao : “Čovječanstvo
nikad ne živi potpuno u sadašnjosti”*. Prema tome u ideologijama Super-Ega živi
prošlost naroda i rasa, njihova tradicija koja se samo lagano povija pred uticajem
sadašnjosti. Ako ovo rezimiramo izgleda da je naš duševni aparat sastavljen
od tri dijela koja su spojena u cjelinu jedinstvenim funkcionisanjem koje je
neophodno za normalan život. Tačne hijerarhije između ova tri pojma nema ali
moglo bi se reći da je Id izvor energije, Ego rastrzan zahtjevima organizma
i moralnim ograničenjima savijesti a Super-Ego je tu da obuzda Id preko Ega.
Karakter naše ličnosti zavisi od sposobnosti Ega da balansira između ove dvije
moćne sile koje caruju našim umom.
